You are currently viewing Petrova gora

Petrova gora

Lovački dom Muljava – poučna staza Rimski put – Rimski put – Memorijalni spomenik, Veliki Petrovac (507m) – Mali Petrovac (512m) – Pavlinski samostan – Kraljev grob (440m) – Muljava

U ovo korona(rno) doba naša planinarska sekcija “Gojzeki” daje nam mjesečne planinarske izazove koje odrađujemo kad tko stigne sa ekipom koju sam odabere. Ovo je bio naš ožujski izazov.

Parkiramo ispred Lovačkog doma Muljava (pišite u Google Maps lovački dom Muljava, a ne Petrova gora da ne bi slučajno završili negdje kod Lepoglave).

Put nas prvo vodi poučnom stazom Rimski put, a onda i samim Rimskim putem – nakon jučerašnje kiše poprilično blatnjavim. S puta skrećemo u šumu i nastavljamo uspinjanje, isprva blažom, a pred kraj i malo strmijom stazom. Ubrzo stižemo do Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna na Velikom Petrovcu (ili bolje rečeno onog što je od njega ostalo). Cijeli uspon ne traje puno više od sat vremena.

Monumentalno 37 metara visoko zdanje kipara Vojina Bakića dovršeno 1982. danas stoji očerupano i tužno kao podsjetnik na ono što su ljudi zbog raznoraznih ideologija u stanju napraviti i uništiti. I tako otužno i devastirano ipak djeluje impresivno i ostaje žal da nitko nije smogao snage da ga sačuva od propasti.

U svojim boljim danima, armirano-betonska konstrukcija bila je obložena pločama od nehrđajučeg čelika, u unutrašnjosti se nalazio muzej Narodnooslobodilačkog pokret ovog kraja, a oko spomenika kompleks za rekreaciju. U svojim lošijim tu je prvo bilo vojno sjedište JNA i Srpske vojske Krajine, a kad je rat završio, postao je izvor “besplatnog” rostfrei materijala za lokalno stanovništvo. Prije par godina bio je izložen i na izložbi u njujorškoj MoMa-i  “Prema konkretnoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji, 1948. – 1980.”, no što je MoMa u usporedbi s prilikom da se ugrabi besplatni čelik, i još k tome nehrđajući.

Mali Petrovac blizu je Velikog, a (gle čuda) veći je od Velikog za cijela 33 metra. No 33 metra su ipak 33 metra pa se žig Hrvatske planinarske obilaznice nalazi na stupu Malog Petrovca, a ne na očerupanom zidu spomenika.

U blizini su i ostaci malog pavlinskog samostana sv. Petra na Zlatu s početka 14. stoljeća. U 16. stoljeću redovnici su ga zauvijek napustili zbog opasnosti od napada Turaka. On je tada prenamjenjen u vojni objekt, a u 18. stoljeću i u pravoslavni hram. Prostor oko samostana danas se poklapa s prostorom Ornitološkog parka Petrovac.

Nastavljam još dalje do Kraljevog groba, da po treći put uslikamo našeg Marka kod 2D Petra Svačića.

Petar Svačić je bio posljednji hrvatski kralj narodne krvi, a bio je teško ranjen (možda je i poginuo) u bitki s Mađarima na Gvozdu 1097. godine. U svakom slučaju bitka je ovdje izgubljena, ostaci njegove vojske su se morali povlačiti i navodno je na ovom mjestu kralj i pokopan. Poraz je imao dalekosežne posljedice jer od tada hrvatskim zemljama više nikada nisu vladali kraljevi narodne krvi, nego oni tuđinskog podrijetla.

Petar je puno gore podnio protok vremena od našeg sina, pa ga nalazimo iščupanog iz ležišta i naslonjenog na drvo uz info ploču. Čini se da će ovaj dolje kolaž zauvijek ostati triptih. Kraljev grob vidio je i bolje dane.

Nazad krećemo manje više istim putem (zbog blata smo ovaj put odlučili izbjeći strmo spuštanje preko Malog Velebita, no kad ga već spominjemo evo kako je onaj prvi Marko iz triptiha ovjekovječio taj silazak prije tričavih 10 godina). Pri kraju skrenemo lijevo u šumu (kod putokaza koji kaže 20′ do Muljave) i do odredišta stižemo poučnom stazom Črni kal uz potok Radonja. Da li uopće treba spominjati da je i ova vidjela bolje dane? Na karti je označena kao staza za invalide, ali to je valjda bilo u neka bolja vremena dok daske na podu još nisu strunule, a rukohvati se mjestimično nisu urušili.

Od Muljave se može i do partizanske bolnice* ali mi ni ovaj put nismo stigli do tamo.

Ostatak vremena naime potrošili smo masteći brke lovačkim gulašima i sladeći se palačinkama sa čokoladom, marmeladom, sladoledom i preljevom od šumskog voća, a sve to za stolom lovačkog doma koji smo teškom mukom ugrabili. Hvala Barbari na trudu i brzoj reakciji kod borbe za stol i Tari što je isposlovala da si (doduše sami) dovučemo dvije manje klupe, pa da se cijela naša dvanaestoročlana ekipa posjedne oko (teško ugrabljenog) stola.

*Za one koji žele znati još više

i za mene da me podsjeti da jednom odemo i do partizanske bolnice

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.