Medvednica: prijevoj Hunjka (877m) – Horvatovih 500 stupa – izletište Srnec – Mala Hunjka
Kad svi planovi neslavno propadnu uvijek nam ostaje Medvednica.
Ovaj put dovezli smo se samo nas troje autom do Hunjke odlučni da nakon više od petnaest godina ponovo pregazimo tih 500 Horvatovih stuba. Stigli smo gore prije deset sati kad još (skoro pa) ni žive duše nije bilo. Samo su nadobudni biciklisti pičili cestom prema Zagorju 60tak km/h, a mi smo bili ravno treći auto parkiran kod Hunjke.
Spustili smo se niz livadu uz napušteni i tužno zapušteni Dom obrtnika koji propada još od 2014. Dvijetisuće petsto kvadrata i trideset soba koje je 1987. izgradilo Udruženje obrtnika Grada Zagreba kao poklon obrtnika svom gradu povodom Univerzijade promjenilo je tijekom godina puno zakupaca koji ga (navodno) nisu baš pazili i mazili. U nekom trenutku bio je tu i Hotel Janica, a neslavni kraj dočekao je kao dom umirovljenika (pansion “Zvonimirov dom”). Prošlog je ljeta oglašen za prodaju, a što se dalje zbiva(lo) ni sveznajućeg Google mi nije uspio otkriti.
U svakom slučaju nakon kraćeg zgražanja stanjem objekta ulazimo u bukovu šumu i strmo spuštanje može početi. Ubrzo iz šume izlazimo na livadu s pogledom na Hrvatsko zagorje, a nakon još jednog strmog spusta i još malo šume evo nas i do starog tisinog stabla, zaštićenog kao spomenik prirode. Kažu da tisa raste jako sporo i da može doseći i do 1.000 godina. Drvo joj je jako kvalitetno i otporno na truljenje, pa je danas ugrožena vrsta. Srećom, ovdje se dobro održala u rijetkoj šumskoj zajednici koju čini s lipom.
Par minuta nakon čitanja info ploče i fotkanja s tisom stižemo napokon na početak Horvatovih stuba. Evo kako je taj dolazak izgledao u slikama.
Vladimir Horvat vlastoručno je u 7 godina između 1946. i 1953. izgradio 500 kamenih stuba u tada nepristupačnom dijelu Medvednice. Koristio je isključivo materijal iz neposredne blizine, a kao vezivno sredstvo nije koristio cement, već ih je fiksirao isključivo podzidavanjem. Prolazeći stubama nailazimo na zanimljive i raznovrsne krške oblike u vapnenačkim terenu.
Na stazi duljine 300 m koja savladava 103 m visinske razlike, kojom se možete spustiti za 15tak minuta nalaze se:
- Patuljkova špiljica
- Vidikovac Škrape s odmorištem (za pogled na Zagorje i obližnje brežuljke mora se malo viriti kroz gusto granje)
- Stijena “Moj naklon”
- Tisin ponor (i u blizini 2. ponor)
- Mala pećina
- Pećina Medvednica
Metalni žig uzidan je ispod spomen-ploča Vladimiru Horvatu i Tomislavu Jutroviću kod špilje Medvednice (kod 400. stube). Oni su se dugi niz godina brinuli o stubama, pretpostavljam bolje nego li to danas čini JU Park prirode Medvednica - Izletište Srnec uz potok Bistri jarek
…koje se tako zove zato što (navodno) i dan danas na ovom mjestu možemo susresti srne. Ovdje smo na cca 600mnv
Uz pomoć srednjoškolaca i studenata Horvat je ovdje izgradio i malo sklonište Srnec. Od skloništa je danas ostala samo ruševina, ali klupe i stolovi i dalje odoljevaju i pružaju super priliku za odmor prije uspona nazad na Hunjku.
Iako se od Srnca može krenuti i lijevo prema vrhu Sljeme (i Puntjarki) ili desno dolje prema Stubičkim Toplicama, mi smo se vratili nazad prema Hunjki i dobro se pritom oznojili na ona gornja dva strma uspona.
No zato je nekima samo kava, a nekoj i grah iz planinarske kuće Mala Hunjka odlično prijao na drvenim klupama na vrhu livade. A Medvednica nas ni što se tiče ekipe nije iznevjerila. Uspjeli smo nabasati i na nekoliko poznatih lica, pa guštati malo i u nešto većem društvu. Baš kao da smo popili kavu u kvartu 🙂
