Cesta iznad Smerovišća (cca 320mnm) – Slap Cerinski vir (335mnm) – Javorački potok – PD Žitnica, Japetića (815 mnm) i nazad istim putem*
Početna točka uspona je u Smerovišću kod izletišta “Dumić”, odnosno kod kapelice s raspelom (parkirati negdje uz cestu, ne na parkiralištu izletišta). Još je bolje skratiti dosadan dio puta i odvesti se dalje 800 m u smjeru Velikog Lipovca do putokaza za Cerinski vir. Tu ima mjesta za parkiranje nekoliko automobila. Dalje lijevo se ionako ne može jer se dio makadamske ceste odronio u klizištu.
Do slapa se od ove točke hoda cca pola sata, isprva spomenutom makadamskom cestom, a kasnije laganom planinarskom stazom. Na putu do njega u zaselku Cerina nalazi se i planinarska kuća Cerinski vir (331mnm) – zidana katnica sa žutom fasadom. Nismo svratili, ali ako ste namjerili samo do slapa i nazad, ovo vam je idelna lokacija za odmor nakon obilaska.
Iako je Cerinski vir najljepši slap u Samoborskom gorju (ostali spadaju pod Žumeračko gorje – vidi veliki Slapovi Žumberka) i okolni su mještani stoljećima koristili njegove blagodati (čitaj ljetno svježavanje u kamenim kotlima iznad slapa) samoborski su ga planinari otkrili tek 1927. vraćajući se s Japetića. Navodno su oduševljeno u lokalnoj gostionici pričali o svom otkriću kad im je gostioničar Dumić (da, da Dumići još od 1923. drže svoje izletište) rekao: „Pa to vam se zove Cerinski vir!“.
Ubrzo je označen put od Smerovišća do slapa, a kasnije i dalje do Japetića. Prilazni put slapu uredili su 2016. i 2017. godine planinari HPD “Sveti Patrik” (oni koji u blizini vode i planinarsku kuću), ali od onda očigledno nije baš održavan – mostići koji vode do slapa vidjeli su i bolje dane, a na strmom dijelu puta iznad slapa montirane sajle su djelomično potrgane. Na tom dijelu svakako treba malo (više) opreza. “Dionica puta od podnožja slapa Cerinski vir strmom stazom (stepenice u prvom dijelu) do iznad slapa je zahtjevna (strmi zemljani teren, klizavo, uski kameni dio staze)” kaže hps.hr.
Nakon divljenja Cerinskom viru, zahvaljujemo Javorečkom potoku što se tako lijepo obrušio s desetak metara visine, pa nastavljamo dalje na taj gore spomenuti, malo zahtjevniji dio puta. On počinje lijevo od slapa gdje nas prvo čekaju stepenice u tlu kao pomoć pri savladavanju strmog uspona do vrha vodopada. Nakon toga slijedi strmi i neosigurani dio staze koji uključuje i jedan uski kameni dio. Kad se savlada taj dio put postaje ponovo pitomiji i prava je uživancija hodati stazom koja slijedi i nekoliko puta prelazi preko potoka sve do njegovog izvora.
Nakon izvora slijedi još jedan strmiji uspon do asfaltirane ceste. Tu treba skrenuti lijevo na cestu i ubrzo kod putokaza ponovo lijevo na planinarsku stazu koja vodi do makadamske ceste prema planinarskom domu “Žitnica” na Japetiću. Iako smo imali trag sa planinarenje.hr nismo baš cijelim putem pratiti spojni planinarski put kojim smo trebali hodati, već smo dio puta išli cestom koja vodi do parkirališta Dragonoš – Japetić, gdje dosta ljudi ostavlja aute i odakle ima još cca 45 minuta do doma na Japetiću ( i 30-tak minuta do Gostinjca sv. Bernard, ako je netko za tu varijantu).
Do doma (i zasluženog ručka) stižemo nakon ukupno 3.5 sata što hoda, što naslikavanja oko slapa i jednog kraćeg odmora za ispijanje višnjevca. Za drvenim stolom na vrhu strme livade Žitnice uživamo u vidicima na jaskansko podgorje i pokupsku ravnicu.
Nakon ručka i kave krećemo brzim korakom nazad i za 1.5 h bez stajanja već smo dolje – taman prije mraka.
Sve u svemu ovo je trebao bit samo jedan mali, kraći skok u okolicu, a na kraju se ispostavilo da je to ipak bio pravi pravcati 30.000 koraka / 16 km / 5 sati hoda planinarski izlet u kojem smo otkrili jedan sasvim nov i zanimljiv put do Japetića. O hrpi proljetnica (i malim ostacima snijega) da i ne govorimo. Za one koji vole skakutati oko potočića, a ne vole gužve (na stazi smo sve skupa sreli samo jednu manju grupicu) ovo je pravi raj.
Ovo nije kraj
Jer kakav bi to bio izvještaj sa proljetnog planinarenja kad ga ne bi nakrcali svim mogućim vjesnicima proljeća koje nas je Samoborsko gorje počastilo. Isprika jaglacima što ih nisam ni jednom uslikala. A nije da nije bilo prilika.
Za kraj (sa zvjezdicom)
*za najkrajnjiji od svih krajeva ovdje možete preuzeti gpx trag koji smo ostavili na putu prema gore i (manje više istim putem prema) dolje. Zanemarite ona mala vrludanja nakon izlaska na cestu. Fučkaš izlet na kojem bar mali dio puta ne odeš krivo
