Pregrada – Planinarska kuća Kuna gora (380 m) – Vrh Kuna gora (522 m) – Pregrada
Ovo je još jedan planinarski izazov od Gojzeka, ovaj put (pogađate) za mjesec travanj. Umjesto da svratimo do Kostel-grada, mi smo ovaj put od doma osvojili samo istoimeni vrh i krenuli brže bolje dolje u potragu za ručkom, što će se ispostaviti da u prohladno koronsko vrijeme i nije tako lak zadatak. No krenimo ispočetka.
Uspon započinjemo u Pregradi, kraj crkve zvane Zagorska katedrala (vidi dolje fotografiju pa će vam sve biti jasno) na Trgu Gospe Kunagorske, odakle se odlično vidi naš prvi cilj – planinarska kuća Kuna gora. Centar uz crkvu je lijepo sređen, mjesta za parkiranje ima k’o u priči, a ljudi nema ni za lijek. Zagorska katedrala je neoklasicistička crkva iz 19. stoljeća, duga 38, a široka 19 metara. Leđa joj čuva šumovita Kuna gora – naše današnje odredište.
Uspinjemo se poprilično strmom, ali i poprilično kratkom stazom “Križnog puta”. Za 25 minuta smo već gore, a nije da smo baš trčali. Bit će da su tome pripomogli mrtvi miševi na stazi, jer smo zbog straha od mišje grozice koja navodno hara ove godine (više informacija za one koji žele paničariti ili se samo dobro informirati) požurili gore bez sjedenja usput. Bilo bi stvarno glupo da u ovo neizvjesno epidemiološko doba umjesto korone skončamo od nekog sasvim drugog virusa (pa makar i on bio poprilično opak).
Planinarska kuća Kuna gora (380 m) smjestila se na proplanku podno vrha Japica. U domu nije bilo žive duše, navodno radi samo prve nedjelje u mjesecu. Terasa s pogledom na Pregradu bila je opet samo naša. Tu smo prvo (mi punoljetni) drmnuli svaki po jednu rakijicu da zaboravim na mišje probleme, a nakon toga i pojeli ponešto iz ruksaska, polupali žigove u obilaznice, planinarske dnevnike i blokiće, te uspjeli opaliti čak dvije grupne fotke.
Žig doma nalazi se na drvenom stupu preko puta ulaznih vrata, pa ako vas to veseli, svakako i vi ponesite jastučić s tintom i lupajte do mile volje.
Započeli smo i dogovore oko ručka (ispostavilo se da unatoč koroni i hladnoći) mjesto na terasi nekog zagorskog restorana i nije baš tako lako rezervirati. Zato planirajte na vrijeme, pogotovo ako vas je (kao nas) više od 10.
Nakon odmora dalje krećemo 600 m asfaltnom cestom i stižemo na križanje planinarski puteva: desno za vrh Kuna gore i Kostel-grad, lijevo za Vinagoru i Veliki Tabor. Nas 10 (čitaj stalni postav) skreće desno na Herbertovu stazu koja vodi premo vrhu. Ostatak (čitaj gostujuća ekipa) zaključuje da planinarenje ipak nije za njih pa kreću cestom nazad za Pregradu. Naša staza je nazvana po Herbertu Muelleru dugogodišnjem članu gljivarskog društva koje će ubrzo biti ponovo spomenuto. Uskoro smo opet na križanju, ovaj put jedna staza vodi ravno vrema vrhu, a druga desno prema Kostel-gradu. Mi i dalje stremimo prema vrhu. Nakon nekog vremena prolazimo kraj gljivarske kućice Gljivarskog društva “Lisičica”(520 m) čiji je istanuti član bio i gore spomenuti Herbert, i ubrzo stižemo na odredište. Prolazno vrijeme nam je 30tak minuta.
Cijeli put je jako dobro označen, HPD “Kuna gora” super brine o svojim stazama, tako da su šanse da nekud krivo skrenete ili se nađete u dilemi tipa kud’ sad svedene na minimum.
Na vrhu Kunagora (522 m) nalazi se kamena kota, stup s upisnom kutijom i žig vrha. Vrh (od milja?!) zovu i Bukovski vrh. Vidika nema, ali ga zato (navodno) ima u blizini. To već znate, barem ako čitate potpise ispod slika ;), a više informacija slijedi nakon što se podivite našim grupnim fotkama.
Nakon vrha vraćamo se nazad prema domu istim putem.
“Vraćajući se nazad 100m, može se skrenuti prema jugo-zapadu, na stazu(400m) koja vodi prema vidikovcu na livadi „Velika ravna“. Tu se pruža lijep vidik od Medvednice, Cesargradske gore, preko Hrvatskog zagorja do gorja u R. Sloveniji.” – izvor hpd-kunagora.net
Navodno se od doma može dolje nekim stubama. Mi se opet (i onaj gore pogled smo propustili) nismo dobro informirali unaprijed, pa se vraćamo dolje istim, strmim putem, preskačići spomenute pokojne miševe.
Za one koji se ipak bolje pripremaju za izlete evo opisa sa weba HPD Kunagora:
“Oni koji ne žele istom stazom nazad, preporučamo da od doma krenu asfaltiranom cestom prema Pregradi, te da kod kapele Sv. Lenarta siđu Lenartovim stubama do središta grada – novouređenog trga s fontanom. Početkom listopada 2009. godine, završena je izgradnja Lenartovih stuba koje povezuju centar grada Pregrade s naseljem Pregrada Vrhi, do kapelice sv. Lenarta. Šetnica duljine 380 metara sastoji se od 436 drvenih stuba povezanih pješčanim podestima, a pogodna je i za noćno pješačenje jer je osvijetljena.” – izvor hpd-kunagora.net
A ovdje možete pogledati kako te stube izgledaju: Lenartove stube | Posjetite Zagorje (visitzagorje.hr).
Nakon što kave, što pive, što vruće čokolade u Pregradi*, na ručak smo trebali u Ribič u Velikom Trgovišću (jedino su nas oni mogli primiti u tolikom broju), ali zbog vjetra i inih komplikacija tipa sto-ljudi-sto-čudi (vrijedi i za 13) na kraju je nas 10 ručalo u Zagrebu u novom Burger & Beer Bar Mravu, a nesuđeni planinari su završili doma sa nepoznatim ishodom glede ručka.
*Bonus savjet: ne naručujte čaj u centru Pregrade, čini se da to tamo nitko ne radi (ne pitajte za detalje, ali nije dobro mirisalo). Kava i pivo su s druge strane sasvim korektan i siguran izbor.