16.04.2019. Zagreb – Palmanova – Bologna
Krećemo iz Zagreba u (ipak ne tako) ranim jutarnjim satima: muž i ja sa našim juniorima – jednim ljutim, skoro pa četrnaset godina mladim tinejdžerom koji bi radije ostao doma nego potratio cijele proljetne praznike šećući Toskanom i jednom još uvijek relativno zainteresiranom (ali jako bratom iznerviranom) novopečenom jedanaestgodišnjakinjom.
Pred nama je put do Bologne od nešto više od 500 km koji bi prema GoogleMaps-u trebali savladati za cca 5.5 sati. U proračun će se ipak uplesti malo talijanskih cestovnih gužvi i jedna šetnja Palmanovom, pa ćemo iako smo krenuli u 8:30 u Bolognu stići tek oko 16 (iliti za cca 7.5 sati).
Palmanova
Umjesto čekanja na cesti da prođe gužva skrenuli smo neplanirano u Palmanovu, prošetali centrom i pojeli prvi slasni (a uvjerljivo najjeftiniji od ostalih koji tek čekaju da budu konzumirani) sladoled u Italiji.
Palmanova je šopingholičarima poznata po obližnjem outletu, navodno odlično posjećenom i dobro popuštenom što se tiče cijena. Rekla bih i da je naš ne tako odlično posjećen i definitivno ne tako dobro popušten outlet u Sv.Križu Začretju svoju inspiraciju tražio baš tamo.
No “fake” arhitektura outleta nema baš nikakve veze sa zvjezdastim utvrđenim gradom kasne renesanse, izgrađenim krajem 16. stoljeća od strane Republike Venecije. Dapače, osim što se može podičiti da je nastala na principima idealnog renesansnog grada, kako ga je opisao Thomas More u svojoj “Utopiji”, Palmanova se može pohvaliti i činjenicom da se njezin sustav obrane nalazi na Popisu svjetske baštine UNESCO-a kao dio “Obrambenih sustava Republike Venecije u razdoblju od 15. do 17. stoljeća” (usput budi rečeno tu spada i naš obrambeni sustav grada Zadra i tvrđava sv. Nikole u Šibensko-kninskoj županiji).
Kad smo već kod hvaljenja, onda se i mi možemo pohvaliti da je ova (usputna i sasvim slučajna) lokacija naša prva posjećena ovoproljetna UNESCO lokacija.
Nakon šetnje centrom i proučavanja naprava na glavnom trgu koje su svojedobno olakšavale gradnju grada, konzumirali smo u Nonna Pallina Pasticceria, Borgo Cividale 14 prvi ovoproljetni talijanski sladoled koji je odmah na početku našeg puta opravdao talijansku sladolednu slavu. Svakako preporučamo okus Crema, jeli bi ga dok ne bankrotiramo.
Bologna
Stižemo u popodnevim satima i parkiramo se u dvorištu hotelčića Villa Azzurra. Ovdje ćemo provesti našu prvu noć koja nas sa doručkom i boravišnom pristojbom košta 91,5 €. Nakon prijave u hotelu nastavljamo javnim busom prema centru. Karta košta 1.5 € po osobi (djeca plaćaju punu cijenu, navodno samo oni niži od 1 metra ne plaćaju ništa) i može se kupiti na automatima u busu. Do centra stižemo za cca 30 minuta. Nazad se vraćamo pješke i treba nam 50tak minuta.
Bologna je glavni i najveći grad pokrajine Emilia-Romagna, ima puno natkrivenih arkada, prljav je i nije nas previše dojmio.
Na glavnom trgu Piazza Maggiore nalazi se Basilica di San Petronio – gotička crkva s nedovršenom mramornom fasadom.
Hvale se i s 2 tornja (Due Torri) iz 12. stoljeća koja su oba pomalo kosa, a na jedan se može i popeti.
Tu je naravno i poznato Bolonjsko sveučilište – najstarije u Europi, osnovano 1088. godine. Ovdje su 10 stoljeća kasnije zakuhali i ono studiranje po Bolonji (u Bolonji je 2010. potpisana “Bolonjska deklaracija”)
Od Porta Saragoza do svetišta Santuario della Beata Vergine di San Luca na brdu 300 m iznad grada vode 3.8 km duge natkrivene arkade (Portico di San Luca). Arkade su mramorne, svaka je numerirana, a ima ih točno 666 (čudan broj za jedan vjerski put!?). Sa brda je naravno lijep pogled na grad, ali za istinitost navoda se ipak morate sami uvjeriti. Mi ovaj put nismo krenuli tim putem, već smo to ostavili za neki drugi posjet (ako ga bude).
U restoranu Trattoria La Montanara u Via Augusto Righi 15/a isprobali smo pravi bolonjski bolonjez. Taj nema veze sa špagetama, već se za tjesteninu koriste tagliatele, a jelo se zove Tagliatele ragù ili Tagliatele all bolognese). Jeli smo i Gramigna alla salsiccia – valjkastu kratku tjesteninu sa umakom od unutrašnjosti kobasice. Ja sam pojela Lasagne verdi al forno iliti zelene lazanje. Sve je bilo fino, ali se čak ni ja, najslabiji izjelica u obitelji, nisam uspjela najesti. Čini se da nakon svih tih jela s Primo piato liste u Italiji ipak treba naručiti i Secondo piato. No tamanjenje više piata po restoranu je zasigurno ovdje prilično “skup sport”.
Tako da smo se ipak zadržali na “prvom tanjuru” a ostatak gladi utažili sladoledom kojeg smo kupili u Galateria Galliera u Via Galliera 49/b. Taj nas je fini, kremasti užitak koštao sve skupa 14€ (2×3.5€ za medio +2.5€ za piccolo + 4.5€ za grande).
Disclamer: preračunavanje u kune na vlastitu odgovornost, zgražanje zabranjeno (od sad ni jedan neće biti jeftiniji od toga).
Kalorije smo potrošili prošetavši do našeg malog hotelčića na rubu grada.
